Albuminurija hipertenzije, MSD priručnik dijagnostike i terapije: Arterijska hipertenzija
Najčešća je hipertenzija kojoj se ne zna uzrok primarna, esencijalna ; hipertenzija poznata uzroka sekundarna najčešće je udružena s bubrežnim bolestima.
Obično nema simptoma osim ako su vrijednosti krvnog tlaka izrazito visoke ili ako hipertenzija dugo traje. Dijagnosticira se sfigmomanometrijom.
Različitim pretragama može se tražiti uzrok, procijeniti oštećenje te utvrditi druge kardiovaskularne rizične faktore. Liječi se promjenom načina života i farmakoterapijom diuretici, β—blokatori, ACE—inhibitori, blokatori angiotenzinskih receptora tipa II te blokatori Ca—kanala. U Albuminurija hipertenzije otprilike 50 milijuna ljudi ima hipertenziju.
MSD priručnik dijagnostike i terapije: Arterijska hipertenzija
Krvni tlak raste s dobi. Kako incidencija hipertenzije raste s godinama, moglo bi se činiti da je porast krvnog tlaka u starijih dobnih skupina bezazlen, ali ipak više vrijednosti krvnog tlaka povećavaju morbiditetni i mortalitetni rizik.
Hipertenzija je moguća i u trudnoći vidi str. Primarna hipertenzija: Hemodinamika i fiziološke značajke npr. Iako je možda jedan faktor odgovoran za početno podizanje vrijednosti krvnog tlaka, mnogi su faktori vjerojatno odgovorni za održavanje hipertenzije mozaička teorija. Loša funkcija ionskih pumpi na membranama sarkolema glatkog mišićja sistemskih aferentnih arteriola može dovesti do trajnog povišenja vaskularnog tonusa.
Nasljeđe je svakako predisponirajući čimbenik, ali je točan mehanizam nejasan. Izgleda da su čimbenici okoliša npr. Sekundarna hipertenzija: Kao mogući albuminurija hipertenzije sekundarne hipertenzije navode se bolesti bubrežnog parenhima npr. Sekundarna hipertenzija nerijetko je posljedica prekomjernog pijenja alkohola i uporabe oralnih kontraceptiva. Također, simpatomimetici, kortikosteroidi, kokain i likviricije doprinose povišenju krvnog tlaka.
Arterijska hipertenzija
Patofiziologija Budući da je arterijski tlak jednak umnošku minutnog volumena srca MV i ukupnog perifernog otpora krvožilja UPOpatogenetski mehanizmi odgovorni za povišenje krvnog tlaka albuminurija hipertenzije povećavaju MV ili UPO, ili oboje. Takva situacija tipična je za primarne hipertenzije i za sekundarne vezane uz feokromocitom, primarni aldosteronizam, renovaskularnu bolest te bolesti bubrežnog parenhima.
Poremećaji koji povećavaju MV tireotoksikoza, arteriovenska fistula, aortna regurgitacijapogotovo ako je udarni volumen povećan, dovode do izolirane sistoličke hipertenzije. Ponekad stariji bolesnici imaju izoliranu sistoličku hipertenziju uz normalni ili niži MV, vjerojatno zbog smanjene elastičnosti aorte i njenih velikih ogranaka. Bolesnici sa stalnim visokim vrijednostima dijastoličkog tlaka obično imaju smanjeni MV.
Volumen plazme se obično smanjuje s povećanjem krvnog tlaka. Rijetko, volumen plazme ostaje normalan ili se povećava. Tako npr.
- Od kojih može biti hipertenzije
- Suvremeni pristup u liječenju arterijske hipertenzije - Zdravo budi
S porastom dijastoličke vrijednosti krvnog tlaka postupno se smanjuje protok krvi kroz bubrege te polako nastaju promjene u smislu albuminurija hipertenzije.
Glomerularna filtracija dugo ostaje normalna poradi čega mora biti povećana filtracijska frakcija. Protok krvi kroz koronarne, cerebralne i arterije mišića uredan je sve dok u njima ne dođe do značajnih aterosklerotskih promjena. To bi pak značilo da inhibicija tog mehanizma može pojačati djelovanje noradrenalina, a time i podići krvni tlak.
Bagaimana mekanisme obat anti hipertensi bekerja? [Patofisiologi Hipertensi Part 2]
Nije poznato da li uzrok te hiperreaktivnosti leži u simpatičkom sustavu, miokardu ili pak glatkoj muskulaturi krvnih žila. Dobro poznati prediktor hipertenzije je visok puls u mirovanju, koji može biti znak povećane simpatičke aktivnosti.
Suvremeni pristup u liječenju arterijske hipertenzije
Također, neki hipertoničari imaju povišene vrijednosti cirkulirajućih katekolamina u mirovanju. Renin—angiotenzin—aldosteronski sustav: Renin—angiotenzin—aldosteronski sustav sudjeluje u regulaciji volumena krvi, a time i krvnog tlaka.
Renin, enzim koji se proizvodi u jukstaglomerularnom aparatu, katalizira pretvorbu angiotenzinogena u angiotenzin I, kojeg pak konvertaza angiotenzina ACE cijepa u angiotenzin II.
Ta pretvorba događa se uglavnom u plućima, a djelomično i u mozgu i bubrezima. Angiotenzin II snažan je vazokonstriktor koji također stimulira autonomne centre u mozgu da pojačaju aktivnost simpatikusa te koji stimulira oslobađanje aldosterona i ADH. U plazmi sartani liječenju hipertenzije i angiotenzin III koji stimulira otpuštanje aldosterona jednako kao i angiotenzin II, ali ima mnogo slabiji vazokonstriktorni učinak.
Lijekovi koji inhibiraju konvertazu angiotenzina ACE inhibitori ne suprimiraju u potpunosti proizvodnju angiotenzina II jer enzimi kimaze također konvertiraju angiotenzin I u angiotenzin II.
Lučenje renina kontroliraju najmanje četiri mehanizma koji se međusobno ne isključuju: 1. Premda je općenito prihvaćeno da je angiotenzin odgovoran za renovaskularnu hipertenzija lekcije barem u ranoj fazi, uloga renin—angiotenzin— aldosteronskog albuminurija hipertenzije u esencijalnoj hipertenziji nije poznata.
Međutim, u starijih hipertoničara crne rase čini se da su razine renina niže nego normalno. Također u starijih ljudi nađene su niže razine angiotenzina II. Hipertenzije vezane uz kronične bolesti bubrežnog parenhima renoprivalne hipertenzije nastaju kao kombinacije mehanizama ovisnih o reninu i o cirkulirajućem volumenu. U većini slučajeva ne može se dokazati povišena reninska aktivnost u plazmi. U takvih hipertenzija povišenje tlaka je obično umjereno te se može korigirati dobrom regulacijom ravnoteže vode i elektrolita.
Manjak vazodilatatornih tvari: Hipertenziju češće uzrokuje manjak vazodilatatora npr. Ako bubrezi ne proizvode dovoljnu količinu vazodilatatora zbog bolesti bubrežnog parenhima ili bilateralne nefrektomijekrvni tlak raste. Vazodilatatori i vazokonstriktori se također proizvode i u stanicama endotela zbog čega disfunkcija endotela značajno utječe na krvni tlak.
Patologija i komplikacije: Albuminurija hipertenzije ranoj fazi hipertenzije nema patoloških promjena. No teška i dugotrajna hipertenzija oštećuje naročito kardiovaskularni sustav, mozak i bubrege, povisujući rizik za koronarnu bolest, infarkt miokarda i albuminurija hipertenzije osobito hemoragični te bubrežno zatajivanje.
Oštećenja nastaju albuminurija hipertenzije razvoja generalizirane arterioloskleroze i ubrzanja aterogeneze vidi str.
- Postupci kojima se potvrđuje dijagnoza dijabetičke nefropatije i njezinih komplikacija su: određivanje albuminurije i proteinurije, mjerenje glomerulske filtracije GFmjerenje krvnoga tlaka i biopsija bubrega prema indikaciji.
Arterioloskleroza je karakterizirana hipertrofijom, hiperplazijom i hijalinizacijom medije krvnih žila, što je posebno izraženo u malim arteriolama, pogotovo u bubrezima i očima. U bubrezima takve promjene suzuju lumen arteriola zbog čega raste ukupni periferni otpor pa krvni tlak dodatno raste.
Uz to, jednom kad se arterije suze, svako dodatno skraćenje već hipertrofičnih glatkih mišićnih stanica suzuje lumen u većoj mjeri nego u arterijama normalnog promjera.
Ovi učinci mogu objasniti pojavu da što dulje hipertenzija traje, manje je vjerojatno da će specifično liječenje sekundarnih uzroka npr. Povećano tlačno sistoličko opterećenje rezultira postupnom hipertrofijom lijeve klijetke, što pak uzrokuje dijastoličku disfunkciju. Na kraju se lijeva klijetka proširi što je uzrok dilatacijske kardiomiopatije i sistoličkog zatajivanja.
Isto tako, disekcija torakalne aorte najčešće je posljedica hipertenzije, a gotovo svi bolesnici s abdominalnim aneurizmama imaju povišen krvni tlak.
Simptomi i znakovi Hipertenzija albuminurija hipertenzije obično asimptomatska sve dok se ne razviju komplikacije na ciljnim organima. Hipertoničari u kojih se nisu razvile komplikacije nemaju simptoma kao što su vrtoglavice, omaglice, crvenilo lica, glavobolje, umor, epistaksa ili nervoza. Teške pak hipertenzije vidi str. Četvrti srčani ton jedan je od najranijih znakova hipertenzivne bolesti srca.
Retinalne promjene obuhvaćaju suženje arteriola, krvarenje, eksudate te edem papile kod encefalopatije. Te promjene klasificirane su u 4 stupnja Keith—Wagener—Bakerova klasifikacija u kojoj svaki albuminurija hipertenzije ima sve težu prognozu: 1.
Dijagnoza Hipertenzija se dijagnosticira sfigmomanometrijom, dok nam anamneza, fizikalni pregled te razni testovi i dijagnostičke procedure mogu pomoći u otkrivanju etiologije i albuminurija hipertenzije oštećenja ciljnih organa. Krvni tlak se mjeri kroz tri dana i to po dva puta, prvo u ležećem ili sjedećem položaju, a albuminurija hipertenzije nakon što bolesnik stoji minimalno 2 minute.
Prosjek takvih mjerenja možemo koristiti za dijagnozu hipertenzije. Krvni tlak može biti albuminurija hipertenzije kao: normani krvni tlak, prehipertenzija, stadij 1 ili blaga hipertenzija te stadij 2 hipertenzije prema JNC—7, vidi TBL. Normalne vrijednosti krvnog tlaka su u dojenčadi i djece mnogo niže vidi str. Idealno bi bilo krvni tlak mjeriti nakon što se bolesnik odmara barem 5 minuta i to u različito doba dana.
To bi značilo da pretili bolesnici trebaju veće manšete. Manšeta se napuše iznad očekivane vrijednosti sistoličkog tlaka te se postupno ispušta zrak dok je slušalica stetoskopa postavljena iznad brahijalne arterije.
Očuvati funkciju bubrega unatoč šećernoj bolesti | europe-investigations.com
Tlak koji očitamo kad prvi put čujemo puls zapravo je sistolički tlak, dok je dijastolički tlak onaj koji očitamo kad zadnji put čujemo puls. Na istom principu temelji se mjerenje tlaka na podlaktici radijalna arterija ili bedru poplitealna arterija. Najtočniji su živini tlakomjeri. Mehanički se pak tlakomjeri moraju povremeno podešavati, a automatski čitači često su netočni.
